Trg bećarca u Orisu – Jergović: “Ti naši mali gradovi u pravilu izgledaju bolje od velikih, tradicionalno utemeljenih, stolnih naših gradova”
"Ti naši mali, nedovršeni i pomalo kljasti kontinentalni gradovi, ti vječni bastardi divljeg života i pripitomljene arhitekture, u pravilu izgledaju bolje od velikih, tradicionalno utemeljenih, stolnih naših gradova. Dok su preko njih prejahala carstva i slamale se velike političke, urbanističke i arhitektonske ambicije, dok su svi oni živi spomenici tragičnoga povijesnog, kulturnog i nacionalnog diskontinuiteta naroda i društvene zajednice na ovim prostorima, mali su, novonastali gradovi uglavnom slobodni od viška povijesti i političke ambicije."
U novom broju uglednog časopisa ORIS, dvojezičnog dvomjesečnika za arhitekturu i kulturu, izašao je članak o Pleternici i njenoj novoj arhitekturi. Časopis je to koji se obraća arhitektima, dizajnerima, urbanistima, ali i široj javnosti zainteresiranoj za arhitekturu, dizajn, fotografiju, teatar, vizualne umjetnosti i teoriju. Kontinuirano izlazi od 1999. godine kao dvojezično izdanje, na hrvatskom i engleskom jeziku, a podjednakom zastupljenošću prikaza regionalnih i internacionalnih radova istražuju se odnosi između lokalnih i inozemnih praksi.
U novom dvobroju na čak 16 stranica donosi priču Miljenka Jergovića uz fotografije Damira Fabijanića, Miljenka Bernfesta, Igora Šelera, Domagoja Katića i arhive Rusanovog ureda. Tekst donosimo u nastavku.
Tu će nastajati budući svjetovi
Ovako nastaju mali hrvatski i bosansko-hercegovački kontinentalni gradovi: još u habsburška vremena gradi se mreža željeznica, pa se duž pruga podižu postaje i kolodvori, projektiraju se željeznička čvorišta, a u skladu s logikom velikog imperija i epohe više se vodi računa o budućem teretnom, negoli o putničkom prometu. Tako će neki gradovi, kasabe i varoši iz prethodnih vremena zamirati, a oko željezničkih će stanica nastajati nova naselja, ili će se neka malena i skrajnuta sela pretvarati u gradove, pomalo kljaste, kljakave i invalidne, bez trga i jasno definiranih središta.
Neki od takvih gradova rast će kroz cijelo dvadeseto stoljeće, i uveliko nadrasti većinu hrvatskih gradova iz vremena prije željeznice i prije cara Franje Josipa, koji će onda zadobiti status kulturnohistorijskih spomenika. Općenito, nisu li svi ti naši karlovci i varaždini kulturno-historijski spomenici u nestajanju ili u nastajanju?
Nešto slično zbivat će se za sljedećega velikog imperatora, maršala Tita, ali tad gradovi neće nicati oko pruga, nego oko prometnih cesta i drumova, i to uvijek po istom, pogubnom, principu: pokraj ceste će nicati infrastruktura grada, najveće i najbogatije stambene kuće, pa velike zgrade, sve dok se u jednom trenutku cesta koja je dotad povezivala udaljene gradove ne pretvori u glavnu ulicu jednoga novog grada. Koji opet neće imati svoj trg, ni gradsko središte, svoju čaršiju ni trgovište, prema kojim bi se orijentirao grad, i slijevale gradske ulice.
Ti su mi mali gradovi na umu dok se od Požege vozimo prema Pleternici, i dok, kako to već jest kod nas na kontinentu, neprimjetno i bez jasne granice prelazimo iz jednoga u drugo mjesto, iz jednoga u drugi grad. Dok Požega ima vrlo uzbudljivu povijest gradskosti, od srednjevjekovnog burga, preko pogranične turske kasabe, sjedišta sandžaka i glavnog grada turske Slavonije, do baroknog provincijskog gradića, Pleternica je kroz povijest bila vlastelinski posjed, selo, željeznička stanica (Novo- selci), socijalistička varošica, da bi 1997. dobila administrativni status grada.
O načinima na koji je Pleternica nastajala, nestajala, gradila se i urušavala, dograđivala i mijenjala svoj oblik i svoju narav, od oblika i naravi sela, nedovršene socijalističke varoši, nedefinirane ravničarske palanke, u oblik i narav grada, teško bi bilo išta doznavati. Za saznavanje povijesti grada trebalo bi imati neku puno sadržajniju i precizniju zemljišnu knjigu i gruntovnicu od zemljišnih knjiga kakve su uobičajene, iz koje bi se vrlo precizno moglo doznati što se u posljednjih nekoliko stotina godina na nekom mjestu gradilo, što se rušilo, tko je gradio, tko je rušio…
Krajem koronarnog ljeta još uvijek nedovršeni Muzej bećarca, sagrađen preko puta u istom slogu i stilu obnovljenog bivšeg socijalističkog kina, prezvanog i preobličenog, u duhu vremena, u multifunkcionalnu dvoranu, djeluje tajanstveno i neobično, kao novopodignuta građevina iz davne, mitološke prošlosti. Kao da je najprije sagrađen on, a zatim je, kroz stoljeća, negdje iza i pokraj njega izrasla Pleternica. Takav je efekt uspjelih građevina, koje u svojoj pojavi imaju nešto od potencijala mita, ali to je, čini mi se, za ovo mjesto naročito važno, jer ovo je pokušaj da se u Pleternici stvori važan element grada, koji prethodno nije postojao, a bez kojeg u punom smislu nema grada, pokušaj da se stvori gradsko središte, centar, trg… To središte nije u sredini, to ni ne može biti, jer ovako nastali grad nema sredine, ali oko njega će, u idealnim uvjetima, poteći život grada.
Hoće li?
To se ne zna. Arhitekt i njegovi graditelji to ne mogu znati. Ne može to znati čak ni investitor, onaj koji je odlučio graditi, jer ni od njega ne ovisi način na koji će poteći život. Dok obilazimo budući muzej, pa preko ceste prelazimo u fantastično obnovljenu i iznutra dizajniranu zgradu bivšeg kina, razmišljam o toj strepnji, ali njima dvojici ne govorim ništa – jer tu su i arhitekt i investitor – koja mora postojati kad god se nešto gradi, a pogotovo kada se grade ovakve građevine, koje nisu mjesta na kojima će ljudi spavati, živjeti i jesti, nego su infrastruktura nekoga zamišljenog društvenog života. A on, društveni život, nikad ne poteče onako kako smo to zamišljali. Za njih dvojicu je, međutim, važno samo to da poteče kroz ono što su zajednički sagradili. Arhitekt je toga sigurno svjestan, pa mu neću prisjedati na muku, a zna li i političar, to nikad ne možemo biti sigurni. Od očekivanja koja narod ima od svojih političara veća su samo očekivanja koja političari imaju od svog naroda. Trg ispred muzeja prostran je, i otvoren na sve četiri strane. Ispred je rječica, uglavnom nevidljiva, neintegrirana u grad, s lijeve i s desne strane prostranstva su buduće Pleternice. Tu će, u ritmu nekih budućih vremena i neke buduće urbanizacije, nastajati naseljeno mjesto. Četvrta je strana, na kojoj je muzej, za priču i za život najzanimljivija. Građevina je ukopana u zemlju, s portalom koji ovog šetača podsjeti na ulaz u srednjevjekovni grad, i s kulom stražarom, ali se uz nju, šetaču se učini, takva je, naime, iluzija prostora, može penjati sve do vrha, kao na one faraonske piramide, ili kao uz antički amfiteatar. I onda s vrha tog amfiteatra gledati na trg, na raznobojne, nepravilne plohe, koje, u očima arhitekta, izgledaju kao slavonska polja, gledana s visine. Tu je, priznajem, moj pogled savršeno suglasan: tako iz aviona izgleda svijet ravničarskih polja i oranica. A što će vidjeti ljudi koji na ovom trgu i oko njega budu živjeli?
Dok se penjem uz muzej, uz taj imaginarni i stvarni amfiteatar okrenut prema trgu, osjetim potrebu da sjednem. Da mi je devetnaest, da pušim, sad bih zapalio cigaretu, limenku s pivom spustio do sebe, gledao bih niz trg, ništa ne bih mislio, čekao bih da netko naiđe… Nije mi, međutim, devetnaest, ali zaključujem da je ovo dobro mjesto. Osim što je lijepa i – premda ćemo se u to tek uvjeriti – funkcionalna, građevina je prijateljska prema nekome tko bi da tu gubi vrijeme, funkcionira, na začudan način, kao produžetak trga, mjesto na kojem će se sjediti i živjeti. Ovo nije muzej s trgom, nego je trg s muzejem. I to je jako dobro.
Arhitekt je, dok razgovaramo, vozeći se autoputom kroz Slavoniju, sasvim opčinjen Pleternicom. Nešto je dječačko u njegovom ushitu pred mogućnošću, stvarno nevjerojatnom u ova doba i na ovom mjestu, da sudjeluje u preobražaju jednog gradića, i da, možda, stvori središte grada i grad u Pleternici. Takva se prilika rijetko pruža: graditi grad onako kako je Plečnik gradio Ljubljanu! Nisam Plečnika samo tako spomenuo. Arhitekt je u Pleternici projektirao klupe, ulične svjetiljke, koševe za smeće, i sve bi to, i koješta drugo, trebalo biti dijelom totalnog dizajna jednoga gradskog središta. Istina, nije on meni spomenuo da će to biti središte, to je moja priča, s kojom arhitekt nema ništa, ali o čemu bi tu moglo biti riječi ako ne o središtu grada?
Ti naši mali, nedovršeni i pomalo kljasti kontinentalni gradovi, ti vječni bastardi divljeg života i pripitomljene arhitekture, u pravilu izgledaju bolje od velikih, tradicionalno utemeljenih, stolnih naših gradova. Dok su preko njih prejahala carstva i slamale se velike političke, urbanističke i arhitektonske ambicije, dok su svi oni živi spomenici tragičnoga povijesnog, kulturnog i nacionalnog diskontinuiteta naroda i društvene zajednice na ovim prostorima, mali su, novonastali gradovi uglavnom slobodni od viška povijesti i političke ambicije. Djeluju sasvim privatno, lično i porodično, i nisu ništa siromašniji i oskudniji od takvih istih gradića širom srednje i jugoistočne Europe. Oni su, tako se čini ovom šetaču, mjesta za neku ozbiljnu, pametnu, veliku arhitekturu. Tu će nastajati budući svjetovi.
Eto, to je ono što se vidi i osjeti u Pleternici, na tom trgu ispred muzeja, uz ruralni mural, koji, kao i sve drugo, djeluje kao nešto što je izraslo, što je nastalo po logici mjesta i prostora, kao produžetak već postojećeg svijeta, ili kao nešto što je od tog svijeta starije. Najbolje je kad novosagrađene kuće ne izgledaju kao da su nove, nego se čini da su tu bile i prije nas. Najbolje je kad su kuće, trgovi i grafiti dio živog prostora…
Miljenko Jerković, časopis Oris, listopad 2020.
FOTO: Damir Fabijanić
